Biografija Ante Stamaća

Mladost i školovanje

Ante Stamać, pjesnik, teoretik književnosti, esejisti i prevoditelj, violinist, sveučilišni profesor i akademik HAZU rođen je 9. listopada 1939. na otoku Molatu u obitelji gimnazijskih profesora, filologa. Otac Viktor bio je profesor francuskoga i latinskoga jezika, a majka Miroslava profesorica engleskoga i njemačkoga. Kako su se roditelji zbog profesorske službe selili, tako je i djetinjstvo provedeno u Dubrovniku, Križevcima, Daruvaru, Molatu i Zadru. Gimnaziju i srednju glazbenu školu (s violinom kao glavnim predmetom) polazio je u Zadru i Zagrebu. 1957. godine isključen je iz svih škola tadašnje države SFRJ, stigmatiziran zbog hrvatstva, osuđen na sedam mjeseci zatvora zajedno sa skupinom zadarskih gimnazijalaca te poslan na Goli otok na kojemu je izdržao kaznu. 1958. i 1959. privatno završava sedmi i osmi razred gimnazije, te je maturirao u Zagrebu na I. gimnaziji 1959. godine. Diplomiravši 1963. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu komparativnu književnost i engleski jezik, magistrirao je na istom fakultetu komparatističkom radnjom o Tinu Ujeviću 1970. te doktorirao disertacijom o teoriji metafore 1978. godine. Između 1963. i 1969. godine studirao je muzikologiju i povijest umjetnosti u Ljubljani, te filozofiju i germanistiku u Beču.

Daljnji život, karijera

Nakon diplomiranja 1963. bio je zaposlen kao violinist u Operi Hrvatskoga narodnog kazališta, te kao glazbeni urednik Muzičkog salona Studentskog centra, kojemu je bio i utemeljitelj. Godine 1971. izabran je za znanstvenoga asistenta na Katedri za teoriju književnosti Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje je radio do umirovljenja 30. prosinca 2003. godine. Uvijek je s ponosom isticao da je bio asistent i nasljednik na katedri svome učitelju i prijatelju karizmatičnom pjesniku Juri Kaštelanu.

Od 1978. godine je docent, pa izvanredni profesor i voditelj iste Katedre, da bi 1989. bio izabran za redovnog profesora. Kao znanstveni savjetnik i profesor u trajnom zvanju umirovljen je 2004. godine. Od 2002. redovni je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Između 2004. i 2014. godine obnašao je funkciju tajnika Rareda za književnost HAZU te je bio član Predsjedništva HAZU.

U Matici hrvatskoj bio je njezin aktivni član, književni tajnik Odjela za književnost te potpredsjednik Matice hrvatske (2010.-2014.). Bio je 1969. stipendist Herderove zaklade u Beču (na prijedlog akademika Marijana Matkovića), te stipendist znamenite Humboldtove zaklade 1977/78. godine u tadašnjem Zapadnom Berlinu i Gӧttingenu. Mentori su mu bili poznati njemački pjesnik i teoretik književnosti Walter Hӧllerer te ugledni slavist i komparatist, danas dopisni član HAZU, Reinhard Lauer. Akademik Stamać bio je 1989. i 1990. godine gostujući profesor na Sveučilištu u Oldenburgu. Održao je brojna predavanja na njemačkim sveučilištima, a kao sveučilišni i književni predavač gostovao je i u brojnim drugim europskim zemljama, uključivši i SAD.

U dva navrata bio je predsjednik Hrvatskoga filološkog društva (1981. - 1984. te 1991.-1992.), predsjednik Društva hrvatskih književnika (1995. - 1999.). U Matici hrvatskoj obnašao je dužnost dopredsjednika (2012.-2014.). Bio je urednik časopisa: „Razlog“ (1966.–1968.), „Telegram“ (1968.-1971.), „Most/The Bridge“ (1972.–1977.), „Croatica“ (glavni i odgovorni urednik 1989. – 2001., kada je časopis obustavljen), „Umjetnost riječi“ (1981. - ?), „Republika“ (2002. – 2016.), voditelj Zagrebačkih književnih razgovora Društva hrvatskih književnika, voditelj uredništva edicije Matice hrvatske Stoljeća hrvatske književnosti (2010. - 2016.).

Nagrade


Orden Red danice Hrvatske s likom Marka Marulića, odlukom dr. Franje Tuđmana, 29. svibnja 1995. godine;

Godišnja „Nagrada Vladimir Nazor“ za 1995. godinu, Zagreb, 1996.;

Godišnja nagrada INA-e za promicanje hrvatske kulture u svijetu za 1995. godinu, za Antologiju hrvatske ratne lirike U ovom strašnom času, Zagreb, 1996. godine;

Godišnja „Nagrada Iso Velikanović“ za 2006. godinu, za prijevod Fausta W. von Goethea, 2007. godina;

Književna nagrada "Kiklop" Pula, 2007., za prijevod godine, Faust J.W.Goethea;

Godišnja „Nagrada Tin Ujević“ za zbirku pjesama Vrijeme, vrijeme, Vrgorac, 2007. godine;

Povelja „Visoka žuta žita“ za sveukupni književni opus i doprinos hrvatskoj književnosti, Drenovci, 2007. godine;

Plaketa „Dobrojutro, more“, Podstrana, 2007. godine;

„Nagrada Grada Zagreba za 2007. godinu, Zagreb, 2008.;

Nagrada „Antun Branko Šimić“ za knjigu Sabrane pjesme, 2011. godine;

Nagrada Grada Zadra za životno djelo, Zadar, 2010. godine;

Maslinov vijenac, Poeta oliveatus, Selca na Braču, 2012. godine.


Post festum

„Sjećat ćemo se njegovih stihova što ih je u odmjerenim i suzdržanim nastupima bez ikakva suviška, lijepim i sugestivnim glasom, krasnom dikcijom, sjajno odnjegovanim jezikom kao pjesnikovim zaštitnim znakom, naizust govorio u mnogim prigodama.“

Boris Domagoj Biletić


„Ante Stamać jedan je od posljednjih homo universalisa hrvatske kulturne scene, i po naobrazbi i po širini djelatnosti.“

prof. dr. sc. Cvjetko Milanja


„Omiljeni profesor, pisac, esejist i prevoditelj Ante Stamać bio je tajno zaljubljen u snagu peozije i hrvatkog jezika.“

Denis Derk, Večernji list


„Najstarijoj hrvatskoj nacionalnoj kulturnoj ustanovi Matici hrvatskoj nesebično je pokolio veliki dio svoje darovitosti i svoje silne radne energije. S velikim sam zanimanjem slušao kada bi onako slobodno u prijateljskom krugu govorio o književnicima i njihovim djelima, posebice o Ujeviću, Šimiću, Kaštelanu i Mihaliću, s lakoćom i vrlo izražajno recitirajući brojne stihove. Uživao sam u takvim trenucima u njegovoj darovitosti i bogatio se njome, i takva bogaćenja, brojna i raznolika, nosim zahvalno u svom srcu.“

akademik Stjepan Damjanović