Izbor iz poezije

POČETAK

Mi metafizički pjesnici, a sami,
Ko samotnici jablani i breze,
Na šumnu vjetru puni blage jeze,
Odani svjetlu i povijesnoj tami.

Jer odavno nas pustoš zemlje smami,
I rasap, krš i raskidane sveze,
I analize i propale sinteze,
Precrne zvijezde, pogašeni plami.

Zapravo Ja se začelo u čudu,
I sve što je bilo i što nije bilo;
Sve ono kasnije bilo je zaludu;

U beskraju se more s nebom slilo
Dok sam dječakom snatrio na prudu.
Molat. Šum borja. Galebovo krilo.

MOLITVA

O Višnji Bože, jedini moj Bože,
Ti nado mojih odbrojanih dana,
Jer pijesak sam i vrijeme i kap s dlana,
Gdje tru se sati i trenutci množe.

Koji se truju i koji se glože
Nek upru pogled u srž onih rana
Što ih je Sin tvoj radi ljudskih mana
Trpio više no što tijelo može.

Osobito nek Višnje tvoje zrenje
Svim bližnjima donese mir, tišinu:
Nek zatru himbu i zlotvorno htijenje.

Da gorke čaše, huda zla ih minu
I radosno ih prati Preobraženje
Te čistih duša da se k tebi vinu.

ZAPISAO SAM...

Kako se troši posno življenje
i kako se zvijezde mrve u brašno
i kako se živa vremena penje

Okrenuh leđa, prošaptah: strašno

DUŠA

Duša, sipki bijeli snijeg
Zaigrana, blag kovitlac
lijepe snježnosti
Za nju nema rana

I dok lebdi, spaja
zračnu transcendenciju
i naš crni opstanak -
Támnu, svijetla mu je strana

MATOŠEV POVRATAK

Stazom apostatskom, bježeći od furija,
Po uskoj stazi kročim duše pune snijega,
Polako se penjem blagom stazom brijega,
Hrleći svom cilju, zvonu svetog Jurja.

Nakon svih oluja, nevremena, burja,
Evo me, domajo, umorna od svega,
Gdje se vraćam prepun rana i crnih pjega
Zvonoglasnu gibu tvoga kolotruja.

Zbogom noćne ptice paklene Kartage,
Zbogom protuhe, leviti mrskih čina
Bijelim morem plovi novi Enej, Age.

Povrh grada koji je dočekao Sina
Tiho šumeć lebde pahuljice drage
Sve dok i njih, nujne, ne uzme tišina.

PUT U ZVJEZDOGRAD
   Juri Kaštelanu

Uplovili smo netom poslije kiše
U prolom, luku podno surih stijena,
Na bijeloj lađi koju morska pjena
Nostalgije i snohvatice njiše.

Klanac. A gore, više i sve više,
U stalnu sjaju onkraj mutnih mijena,
Prazorna svjetlost, arhē ludih sjena,
Hrvãtsku rič u krasotisku riše.

On, a ja pratnja, prepun bolne sreće,
Krene put svijetla Zvjezdograda te se
Zaustavi, pred škure dveri kleče.

Zvekiru zlatnu ljevicu prinese.
Dalje ću sam; ti, budi vjeran, reče.
Te ode, táman, kud za vazda gre se.

NJEGOVA RIJEČ

Gledaj te zvijezde što se u se kupe
I grče i trnu nestalne sudbine,
Krijesnice ljeta, kratku radost hine
Dok ne slegnu se u talog Nihil-kupe.

Zatvoren svemir, poput silne stupe,
Tiješti ih, kvintesencije i ine
Daljine bliske, beskrajne daljine -
U antracitne kugle: Crne Rupe.

Eksplozija početka, suton kraja,
Obmana dana, varka vječne noći,
Zbiljska su igra Vječnog Obasjaja.

Proći će prizor što ti travi oči,
Proći će nebo, zvijezde, ljudska graja;
Njegova Riječ zacijelo ne će proći.

A KADA OPET KIŠE STANU LITI

A kada opet kiše stanu liti
I pusti pljusak provali iz tame,
Sve će se boje rujne panorame
U sivu masu ko u ništa sliti.

U šum ćemo se i ti i ja sviti,
Zgasnut će slike i za te i za me,
A naš će vrt, različak i ciklame,
Bogata pustoš, mulj i korov skriti.

Zašto nam nije bilo dano znati
Kako se život penje na vrhunce?
Zašto nam zemlja nije bila mati?

Obasjalo nas neko crno sunce.
Zorom smo žȅli otrovane vlati,
Danju se kleli u zlaćane junce.

RONDO

Ništa u dah
Dah u riječ
Riječ u vjetar
Vjetar u lik

Lik u krpe
Krpe u zor
Zor u riječ
Riječ u dah

Bezimena lastavica
napustila je otoke i uvale
puna smrti plovi plavom kobi
tom neslobodom slijepih i snenih
tim paklom vidovitih koji sve mogu izreći
i raspršiti vlati. A da se vrati
koju jesen da nastani
koje nebo zavičajno
A da se vrati
kako da se u plijesan sjati
jedinstvena takva ptica

VELJAČA

I ništa ne zaboraviti, prešutjeti ništa
od pljuska što me skoli do krutoga neba
ni Vardar ni Babunu ni razlivene vode
ni kako si me čekala vezući nit po nit moju sudbinu
u dane i noći tvoje predane osame
dok sam ja, sav u tjeskobi
crnomorskom kralju zatamnjen slao glas:

Isto smo živjeli, Ovidije, no drugačije umiremo
sad oni šute, mi pjevamo, naše dolazi proljeće
jer naša nada ostala je beskrajna
dostojna rane kojom se glasi naša zebnja
ona je ljupkost ništavila, bezdan ljubavi

Zatočena u cvijetu, cvijetom se obnavlja

A TI, RIJEČI, KOJA TRAŽIŠ PRAVU ZEMLJU

A ti, riječi, koja tražiš pravu zemlju
znajući tek svakodnevno svjetlo svijeta
ne poreci davno mjesto što te vazda čeka
tišinom u kojoj ti ne možeš biti

Jaka u životu, neznatna u kobi što te nosi
ti u vrludanju, ti zvijezda bez cilja
ne poreci nadu na pjeskovitu žalu
gdje ćeš, naplavljena, pjena pjene
s taštim svojim bogom gnjiti

PAROBRODOM PREMA MOLATU

Vraćanje, rasap jasne crte, brazde
što je urezuju krhotine riječi
plovom prema nevidljivu grebenu

A on je tu, u tihoj blizini
ispod samih valova, podmorni vis
I u posvemašnjoj pratnji plova
prepun govora, pogibeljne slasti
vlada dubljim kraljevstvom
Vrh mu crta svijetlu stazu, brazdu

Nad pučinom užas, dim i put

DOMOVINA

Pjeskovit oblak, opna,
krš pradavna raskola. Ovdje
nikakvo varljivo zlato.
Ni Odisej ni Eneja nisu žudjeli
za toliko izmaknutim kopnom:
podlokano površje
kojim se kotrljaju, napukle
mrtve glave.
Nikakva znaka
što ga svojim rasapnicima
riše Bog.

Nikakve konzistencije.
Rahla potreba, zebnja: krumpirov cvat
ili medovina onih starih divljaka
pa uvir, polagano brisanje
s lica zemlje.

IMENIMA TI ŠUMI LUG I BREZA

Imenima ti šumi lug i breza
I svijetao zov arkadijskih dolina.
Obličjem ti se razlila bjelina,
Umilna boja breskve, dinje, sljeza.

No vrijeme, demon, trapovijesna jeza,
Potmuo ponor paklenskih dubina,
Razara snagom najpustošnijih mina
Splet nježnih niti, leluj zlatnih veza.

Mašta i zbilja u jasnome srazu!
Ali ne tako da se prva gasi
A druga živi vjekovječnu kazu!

Jer mašta, to su anđeoski glasi,
A zbilja, slična mračnu igrokazu,
Ne zna, ti dea, ex machina da si!

POSLIJE SVEGA

I kad te nema šumiš u mom srcu,
Nestalna, stalna, brodica na pijesku,
Izbliza slična ljubičastu vrijesku,
A iz daljine račiću, ogrcu.

Kose ti nisu kose. Ni sag. Vrt su
Raskriljen zvijezdi i sunčanu bljesku.
A ni njih nema. Nego se uz resku
Neprebol gase vremenu, tom škrtcu.

Zaustavi se, bezvremenska rijeko,
Zaustavi se i ti, svjetlo svijeta:
Zaori se iz šutnje, rajska jeko!

Jer vrijeme tren je moga plahog leta,
A svjetlo raskoš i voljenje neko.
Zvučna pak jeka nek mi zamre sveta.